ZOOPLANKTON:
Aurelia pseudosolida Garić et Batistić, 2022 nova je vrsta uhatog klobuka opisana na temelju samo jedne jedinke pronađene u Rovinju. Budući da se izgledom jasno razlikuje od srodnih vrsta, a genetske analize potvrdile su njezinu jedinstvenost, znanstvenici Instituta opisali su je kao novu vrstu. Kako je A. pseudosolida stigla u Jadran još uvijek nije poznato. Jedna je mogućnost da je unesena brodskim prometom. Naime, dio životnog ciklusa provodi kao sitni polip pričvršćen za čvrstu podlogu, zbog čega se može prenijeti na brodskim oplatama. Druga je mogućnost povezana s njezinom genetskom sličnošću s indopacifičkom vrstom Aurelia solida. Ako je i A. pseudosolida podrijetlom iz tog područja, moguće je da je kroz Sueski kanal dospjela u Sredozemno, a zatim i u Jadransko more. Za potvrdu njezina podrijetla ipak su potrebna daljnja istraživanja. Otkriće ove vrste pokazuje koliko toga još ne znamo o životu u Jadranu i koliko je važno kontinuirano pratiti promjene njegove bioraznolikosti, osobito u vrijeme sve izraženijih klimatskih promjena.
Dolioletta advena Garić et Batistić, 2022 nova je vrsta doliolida opisana na temelju jedinki prikupljenih u južnom Jadranu, u blizini otoka Lokruma i na otvorenom moru. Doliolidi su male želatinozne životinje bačvastog oblika koje filtriraju morsku vodu i hrane se sitnim česticama i planktonom. Upravo zbog karakterističnog oblika na hrvatskom ih nazivamo i bačvicama. D. advena opisana je kao nova vrsta na temelju jedinstvenih morfoloških obilježja, što je dodatno potvrđeno genetičkom analizom. U vrijeme njezina pronalaska bila je najbrojnija vrsta doliolida u površinskom sloju mora, pri visokim temperaturama i salinitetu, što upućuje na to da joj odgovaraju toplije vode. Odakle je D. advena stigla u Jadran još uvijek nije poznato. Pretpostavlja se da je morskim strujama mogla dospjeti kroz Sueski kanal ili Gibraltarska vrata. Budući da su doliolidi Sredozemnog mora intenzivno istraživani još 1980-ih godina, autori smatraju da je mala vjerojatnost da je ova vrsta cijelo vrijeme bila prisutna, ali jednostavno previđena. Otkriće D. advena pokazuje da se sastav želatinoznog zooplanktona u Jadranu mijenja te koliko je važno pratiti pojavu novih vrsta, osobito u vrijeme klimatskih promjena i zagrijavanja mora.
Fritillaria ragusina, Garić et Batistić, 2010 nova je vrsta repnjaka opisana na temelju jedinki prikupljenih u otvorenom južnom Jadranu i nazvana prema gradu Dubrovniku. Repnjaci pripadaju koljenu svitkovaca (Chordata), istoj velikoj skupini životinja kojoj pripadaju i ljudi. Hrane se filtriranjem sitnih čestica i planktona iz morske vode uz pomoć želatinozne strukture koju sami izlučuju, a koja se naziva kućicom. F. ragusina jedan je od najmanjih poznatih pripadnika svoje skupine – zajedno s repom doseže veličinu od svega oko 1 mm. Zabilježena je od površine do 300 m dubine, a najveća brojnost utvrđena je u površinskom sloju mora. Zbog svoje iznimno male veličine lako prolazi kroz planktonske mreže koje se uobičajeno koriste za istraživanje repnjaka, pa je vjerojatno upravo zato dugo ostala nezamijećena. Naknadnim pregledom starijih uzoraka iz 1980-ih potvrđeno je da je vrsta već tada bila prisutna u Jadranu. Stoga se vjerojatno ne radi o novopridošloj vrsti, već o uobičajenom, ali dugo neprimijećenom stanovniku Jadrana. Pretpostavlja se da njezina rasprostranjenost nije ograničena samo na Jadransko more, nego da bi mogla nastanjivati i šire područje Sredozemlja.
Brooksia lacromae Garić et Batistić, 2016 nova je vrsta salpe opisana na temelju jedinki prikupljenih u južnom Jadranu, kod otoka Lokruma, po kojem je i dobila ime. Salpe su želatinozni organizmi iz koljena svitkovaca (Chordata) kojem pripadaju i ljudi. Hrane se filtriranjem planktona iz morske vode. Salpe imaju neobičan životni ciklus u kojem se izmjenjuju spolna i nespolna generacija, koje se izgledom znatno razlikuju. Samotne jedinke nespolne generacije stvaraju stolon s brojnim pupovima iz kojih nastaju jedinke spolne generacije. One žive povezane u kolonije, spolno se razmnožavaju i stvaraju novu generaciju samotnih jedinki. Kod B. lacromae opisane su obje generacije, a genetskim analizama potvrđeno je da pripadaju istoj vrsti. Od ostalih vrsta roda Brooksia razlikuje se ponajprije po karakterističnom rasporedu mišića. Budući da je B. lacromae pronađena zajedno s vrstama želatinoznog zooplanktona povezanima s Atlantskim oceanom, pretpostavlja se da povremeno ulazi u Jadran morskim strujama iz zapadnog Sredozemlja. Kasnijim pregledom literature utvrđeno je da je B. lacromae bila zabilježena u Sredozemlju još u prvoj polovici 20. stoljeća, ali tada nije bila prepoznata kao zasebna vrsta, već je zamijenjena za već poznatu srodnu vrstu. To pokazuje koliko je kod želatinoznog zooplanktona važna detaljna taksonomska analiza, jer se naizgled vrlo slične vrste mogu dugo skrivati pred našim očima.
DIJATOMEJA:
Cocconeis caulerpacola Witkowski, Car et Dobosz. Tijekom taksonomskih istraživanja morskih dijatomeja 2012. godine, znanstvenici Instituta za more i priobalje Sveučilišta u Dubrovniku, u suradnji s profesorom Andrzejem Witkowskim i Sławomirom Doboszem sa Sveučilišta u Szczecinu, otkrili su i opisali novu vrstu dijatomeje Cocconeis caulerpacola. Vrsta je prvi put pronađena na invazivnoj zelenoj makroalgi roda Caulerpa prikupljenoj na otoku Hvaru, zbog čega je dobila ime caulerpacola, u značenju „ona koja živi na kaulerpi“. Kasnija istraživanja pokazala su da nastanjuje obje invazivne vrste, Caulerpa taxifolia i C. cylindracea, a zabilježena je i na području Mljeta, Dubrovnika te Cannesa. Posebno je zanimljivo da je vrsta pronađena i u zaljevu Moreton u Australiji, području za koje se smatra da je izvor populacije C. taxifolia unesene u Sredozemlje za potrebe akvaristike. Širenje C. taxifolia u Sredozemlju započelo je nakon njezina slučajnog unosa 1984. godine, povezanog s akvarijem Oceanografskog muzeja u Monaku, a u Starigradskom zaljevu na Hvaru zabilježena je 1994. godine. Ovo otkriće ističe povezanost organizama koji nastanjuju invazivne makroalge i važnost njihova proučavanja za razumijevanje širenja i ekološkog utjecaja unesenih vrsta.
PONOVNO USPOSTAVLJENA VRSTA:
Bougainvillia triestina Hartlaub, meduza koja je prvi put za znanost opisana 1911. u Tršćanskom zaljevu, ubrzo je proglašena nevažećom jer se je smatralo kako je samo jedan od oblika vrste Bougainvillia muscus koja je poznata kao polimorfna, ovisno o ekološkim uvjetima.
Znanstvenici Instituta su 100 godina nakon opisa B. triestina dokazali genetičkim metodama da su B. triestina i B. muscus dvije različite vrste te je B. triestina ponovno vraćena u nomenklaturu kao validna vrsta (Batistić i Garić 2016).
